jump to navigation

U Crnoj Gori nema mafije: Veskobar – životna priča uspješnog crnogorskog biznismena December 26, 2009

Posted by montenegrobojkot in Uncategorized.
Tags:
trackback

nasbarovic-frajIzgleda kako dobar dio života Veselin Barović – skraćeno Veskobar – provodi u raznovrsnim ugostiteljskim objektima; čovjek spaja lijepo i korisno, jede, pije, druži se sa prijateljima i prijateljicama, ali i sklapa ili produbljuje poznanstva, dogovara poslove.
Barovićev kafanski život nije obična, privatna hedonistička istorija; kroz nju je moguće utvrditi diskurs ovdašnje elite.
Na početku, 1989. godine, nije bilo brendiranih odjela, in su bili „džemperaši”, modni hit koji je na nekoj od sjednica CK SKJ za govornicom promovisao Milo Đukanović, u to vrijeme dogmatski „junoša” koji se zaklinjao u društvenu svojinu a protiv mrskog kapitalizma i socijalnih razlika.
Ali, planovi za budućnost su pravljeni daleko od mitingaških govornica. Barović i društvo budućih milonera nakon AB revolucije, okupljalo se na večerama u restoranu SC Morača, nešto boljem OOUR-u društvene ishrane. Milo je bio glavni gost u polumračnom ambijentu sa upaljenim svijećama – dok su iz pozadine odzvanjali elegični tonovi domaćeg orkestra.
U to vrijeme, diplomirani pravnik Barović je napustio siguran posao u Zavodu za izgradnju Titograda – što je bilo vizionarski, jer je firma krahirala – i postao privatni preduzetnik nekako, ispostavilo se, uvijek u milionskim poslovima sa državom (preko firme MTT za tranzit duvana, osnovala je UDBA, do kupovine obezvrijeđenih akcija nekadašnjih državnih preduzeća sa vrijednim nekretninama).
Desetak godina nakon AB revolucije, jedna umjetnički obrađena svečanost u Milanu na mnogo je većem nivou od jeftinog štimunga restorana SC Morača. Superluksuzni hotel, blještavi, gala restoran u „kristalnoj dvorani” sa poznatim tenorom iz Skale, okupio je crnogorsko tajkunsko bratstvo – to je predložak za poglavlje romana Jevrema Brkovića Ljubavnik Duklje (štampan 2006. bio je, navodno, povod za napad na njega i ubistvo Srđana Vojičića).
Uprkos poželjnim opcijama armani ili versaći, izvjesni Sekula Baronić, zvani Arapin Gamal Abdel Pršut, opstruira dreskod „kristalne dvorane” jer je „neprikladno odjeven u trenerci brazilskog košarkaškog tima”, čak su „i nekoliko njegovih uočljivih ‘gorila’ pristojnije odjeveni od njega”. Baronićeva ekipa preskače „aperitive, zakuske, predjela”, odmah prelaze na glavna jela; potom daju oduška zaurlavši „po čobanski” neku našku, gdje se pominje „Jela Jelena, što će biti j…..”!
Završna scena odigrava se na recepciji, Baronić i njegove „gorile” igraju „nekakvo iskonsko kolo gdje se nogama bije u pod i urliče: ‘Krka, frka, tupa, lupa, op, krk, kakav brk’ – i onda se svi za brkove hvataju”.
Fabula stvarnosti nadmašuje literarnu; za razliku od fiktivnog Baronića, kum aktuelnog premijera i jedan od najbogatijih Crnogoraca, miloner Barović nije akter samo kafanskih, već i najmanje jednog „diplomatskog incidenta”. U martu 2002, zbog navodno neprikladne Barovićeve izjave sa jednog dobrotvornog skupa u hotelu Crna Gora kako neće dati novčani prilog „jer se ne slaže sa politikom ambasadora SAD u Beogradu”, dio tiraža dnevnog lista Publika je uništen u štampariji a izjava je uklonjena.
Barović je, zbog svog kafanskog života, 2004. dospio pred istražnog sudiju u slučaju ubistva Duška Jovanovića. Ispitivan je na okolnosti da je u noći smaknuća bio gost u Maniji, noćnom baru u podrumu hotela Crna Gora. Prema tvrđenju drugih svjedoka, Barović je tada viđen u društvu Damira Mandića, nepravosnažno osuđenog za saučesništvo u ubistvu. Pred istražnim sudijom Barović je potvrdio kako se poznaje sa Mandićem, takođe i sa Vukom Vulevićem i Arminom-Mušom Osmanagićem koji su kobne večeri bili gosti Manije.
Tri godine kasnije Barović nije bio samo svjedok već i osumnjičeni za krivično djelo ugrožavanja bezbjednosti. Barović i njegov pratilac Radislav-Rade Živković 2007. su u više navrata navodno prijetili radnicima kockarnice hotela Maestral.
U oktobru 2008. tokom procesa nepravosnažno osuđenoj zločinačkoj grupi za ubistvo inspektora Slavoljuba Šćekića su pročitane službene policijske zabilješke. Na kontrolnim punktovima kod Budve 2005. u dva navrata registrovan je Ljubo Vujadinović (jednom prilikom s njim je bio Milan-Čila Šćekić) kao vozač džipa ML mercedes u Barovićevom vlasništvu.
Sve (ne)može biti slučajan sticaj okolnosti, mada Barović voli na njih da se pozove, kao u iskazu pred istražnim tužiocem u slučaju tuče u restoranu Maša. Barović je, pišu Vijesti, ispričao da se 11. decembra dogovorio sa poslovnim partnerima da se nađu u restoranu Maršal. Međutim, uslijed nesporazuma, Barovićevi poslovni partneri – dvije Ruskinje i jedan Amerikanac – otišli su u Mašu, nakon čega im se pridružio.
Telefonom iz Maše poziva Rada Živkovića i traži da mu rezerviše sto u jednom od noćnih klubova, ,,jer su njegovi poslovni partneri, navodno, izrazili želju da izađu u noćni provod”.
Avaj, Živković se stvorio u Maši. Barović ga, veli, uopšte nije primjetio, jer je ,,bio leđima okrenut” pa “nije vidio batinjanje Nebojše Batrićevića i Časlava-Čaja Nenezića”, iako ovaj posljednji tvrdi da su ,,padali stolovi i stolice, lomio se drugi inventar, bilo je i ljudi sa djecom, koji su vrištali i bježali; to je trajalo nekoliko minuta”.
Tri dana kasnije, opet je u igri restoran Maršal – u blizini sjedišta Barovićevog Eurofonda , reklamiran da je ,,posvećen pravim hedonistima” – u kojem policija ,,sakrivenog između dva frižidera u kuhinji” hapsi Živkovića, a potom i Marinka Banovića, drugog aktera tuče u Maši.
Veze lica i događaja daju intrigantni presjek. Bivši policajac Nenezić za Vijesti kaže kako je sa Barovićem prijatelj i da se poznaju više od 30 godina: ,,Što se tiče mene i moje porodice o njemu ne mogu da kažem ništa loše, samo pozitivno”.
Barović se u optužnici Đuzepea Šelzija pominje kao jedan od bosova ,,duvanskog šverca”, dok za Nenezića postoji tvrdnja da je 1990-ih radio za Srećka Kestnera, odbjeglog duvanskog bosa koji je, prema pisanju štampe, u Zagrebu i Beogradu dao iskaze u istragama o okolnostima ubistva Iva Pukanića.
Budvanski biznismen Miomir-Markan Marković, osuđen zbog pronevjera, ispričao je za srpski list Revija 92 kako je svojevremeno pozajmljivao novac od Kestnera, koji nije uspio da vrati, pa mu je u zamjenu ponudio tri apartmana na Svetom Stefanu. ,,Poslao je svog izaslanika, izvjesnog Časlava Nenezića, da u njegovo ime prihvati ponudu i prevede apartmane u vlasništvo Srećka Kestnera. Odmah sam vlasništvo preveo na njegovo ime”, rekao je Markan.

Markan je epizoda u odnosu na sume valjane u poslovima sa duvanom u koje su bili umiješani i policajci. Kestner je 2001. za Nacional kazao kako ga je, dok je upravljao švercerskim poslovima iz jedne kuće pokraj Tuzi, danonoćno obezbjeđivalo 11 policajaca iz interventnog voda MUP-a Crne Gore po naredbi kasnije ubijenog Gorana Žugića.
U istom je intervjuu Kestner kazao kako su od septembra 1994. poslove tranzita duvana „preuzela četvorica Italijana koja su radila zajedno s crnogorskom grupom predvođenom Veskom Barovićem”, te da se svaki brod sa cigaretama, koji je uplovljavao u Bar, „morao pismeno najaviti firmi MTT koju je osnovao Barović”.
Nakon tuče u Maši, prema tvrdnjama Nebojše Batrićevića, kada se sve smirilo, Barović je prišao Neneziću i rekao mu: „Budi sad uz mene, Čajo, nemoj protiv mene”!
Osim Barovića, Nenezić poznaje i Marinka Banovića (izbačen iz policije nakon što je u Beogradu juna 2002. uhapšen zbog pokušaja prodaje 17 kg droge); ,,prije nekoliko godina” Nenezić mu je bio ,,šef u potražnoj službi policije”, čak je “sa kolektivom bio na njegovoj svadbi”.
Marinko je brat Mirka Banovića, javnosti od 2007. poznatog po navodnim prijetnjama Aleksandru Zekoviću i po brutalnom vrijeđanju novinara Nebojše Redžića tokom press konferencije u Vili Gorica proljetos – u prvom slučaju je direktor Uprave policije Veselin Veljović lično demantovao njegovu umiješanost a u drugom slučaju je čuvena “unutrašnja kontrola” utvrdila kako novinar nije maltretiran.
Stric ubijenog Srđana Vojičića, Puniša Vojičić, tvrdio je kako mu je Jevrem Brković saopštio da je nalogodavac napada na njega 2006. bio Veselin Barović, navodni ubica Rade Živković a pomagači braća Banovići – što je Brković izričito demantovao.
Živković je kazao kako je odmah nakon ubistva među prvima privođen, da je bio na poligrafu, provjeren mu je alibi, uzeti DNK, otisci prstiju i urađena parafinska rukavica.
Nakon optužbi Puniše Vojičića, Marinko Banović se decembra 2007. oglasio demantijem u štampi i objasnio kako je ,,na moj zahtjev i zahtjev mog brata dao izjavu u CB Podgorica, otiske, poligrafsko testiranje i DNK”.
Nakon ubistva Srđana Vojičića, Mirko Banović je, kao službenik Uprave policije, obezbjeđivao Jevrema Brkovića, neko vrijeme.

Vladimir JOVANOVIĆ, Monitor

Comments»

1. Knjigovodstvena agencija - September 24, 2011

Odličan tekst! Svaka čast autoru!


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: