jump to navigation

1000 brojeva: Vlasnik “Monitora” i “Vijesti”, Miodrag Perović, nakon 13 godina podrške vlastima, vraća “Monitor” u opozicioni kolosjek, što je sa “Vijestima”? December 19, 2009

Posted by montenegrobojkot in Uncategorized.
Tags:
trackback

AB revolucionari koje je januarski puč 1989. godine doveo na vlast nijesu shvatili koje istorijske sile su oborile stari režim. Umjesto da podrže borbu za slobodu koja je kidala okove u Istočnoj Evropi, ušli su u koaliciju za dominaciju nad ljudima i narodima. Smjenu vlasti na izborima u Poljskoj i Čehoslovačkoj i rušenje Berlinskog zida nijesu ni primijetili. Spremali su se za imperijalni rat i ,,konačni obračun” sa susjedima i do duboko u 1990. predlagali politički pluralizam u okviru socijalističkog saveza.

Pravo na osnivanje privatnih medija bio je posljednji njihov ustupak. U oktobru 1990, par nedjelja nakon što je usvojen savezni zakon o štampi, grupa profesora crnogorskog Univerziteta udružila se s grupom novinara i 19. oktobra 1990. izašao je prvi broj Monitora. Naziv je odražavao namjeru da se društveni život učini vidljivim i demistifikuje u našem listu.

Monitor je od prvog broja bio žestoki protivnik Miloševićevog nacionalsocijalizma i podrške crnogorske vlasti projektu Velike Srbije. Poslije par brojeva, predsjednik pučističkog režima, asistent na Univerzitetu na kojem sam ja bio profesor, pitao me je cinično kakvo je zadovoljstvo štampati novine koje se prodaju u 300 primjeraka. Da bi AB revolucionari nešto naučili, odgovorio sam. Nekoliko puta odgovarao sam na sličnu provokaciju AB-ovaca, koji su vrvjeli na Univerzitetu. Pričao sam im da je sudija izvjestilac određen od inkvizicije da prouči Kopernikov tekst koji je trebalo osuditi, tokom čitanja postao Kopernikov sljedbenik. I da mi u Monitoru vjerujemo Sokratu koji kaže da će i oni, kad nauče šta je pravo, pravo činiti.

Ubrzo se pokazalo da stvari stoje drukčije. Kad je tiraž i uticaj lista počeo da raste, verbalne provokacije zamijenila je represija. Za AB-ovce je nasilje bilo legitimno sredstvo u unutrašnjoj politici a rat za rješavanje južnoslovenskog pitanja. Monitor je od početka bio antiratni list. Kad su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost, Monitor je tražio nezavisnost Crne Gore. U doba pohoda AB-ovaca na Dubrovnik, gađali su bombom i prostorije Monitora. Neprijateljev napad na prvu slobodnu teritoriju u Crnoj Gori pretrpio je neuspjeh. Naša želja za slobodom bila je jača od njihove sile.

Monitorov teži neprijatelj bila je i ostala suženost crnogorskog tržišta na kojem nedjeljnik kao novinska forma teško može finansijski opstati. List je preživio kao simbol Druge Crne Gore kojoj je bilo stalo da ostavi pisani trag o svom postojanju. Na spisku osnivača bilo je stotinjak imena. Do prve godišnjice pridružilo nam se više stotina, 1994. bilo nas je – skoro hiljadu. Zahvaljujući podršci stotina ljudi Monitor je opstao kao monitor našeg vremena.

Poslije osam godina AB-ovci su počeli da revidiraju. U proljeće 1997. došlo je do rascjepa u vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista. Na izborima 1997/98, frakcija koja se zalagala za odvajanje od Miloševića pobijedila je zahvaljujući podršci independista i nezavisnih medija.

Država koju smo dobili na referendumu 2006. nije ona za koju se borio Monitor. Umjesto društvenog kompromisa, pomirenja i stabilnosti, stvorena je podjela na svemoćne pobjednike i potlačene gubitnike. AB-ovci su bili i ostali mutirani postkomunistički provincijalci koji vrše vlast na ličnu korist i van zakona. Zadržali su mehanizme političkog monopola, javnu i tajnu političku policiju i prisvojili društveno bogatstvo. Umjesto parlamentarne demokratije i tržišne ekonomije, danas imamo oligarhijsku vlast i ortački kapitalizam. Umjesto pravne države, kontrolisano sudstvo i tužioce podvlasne oligarsima i vladajućoj partiji. Korupcija i organizovani kriminal proželi su sve državne strukture, od vrha do dna. Umjesto socijalne solidarnosti, imamo šezdeset odsto stanovnika na granici siromaštva i najveće socijalne razlike u Evropi. I manji nivo privredne razvijenosti nego prije dvadeset godina. Crna Gora je projektovana da bude zemlja posluge oligarha i mafijaša.

Dvadeset godina poslije 1989, godine u kojoj su pale istočnoevropske diktature, Crna Gora je zarobljena zemlja koja tek treba da doživi svoju 1989.

Monitor u kojem se vjerodostojno ogleda društveni život Crne Gore, nužan je i danas koliko je bio nužan i prije dvadeset godina. Da svjedoči, otkriva i uznemirava.

_________

U oktobru 1989, mjesecu u kojem su AB revolucionari slavili godišnjicu svog antiistorijskog pokreta, grupa profesora crnogorskog Univerziteta istupila je u javnost pod imenom Demokratska alternativa, osporivši politički monopol AB-ovaca i njihovo rješenje jugoslovenskog i crnogorskog pitanja. U januaru 1990. stupio je na scenu Liberalni savez, a u julu te godine i Socijaldemokratska partija sa konvergentnim pogledima na ova pitanja. Intelektualci iz Demokratske alternative koji nijesu željeli da se bave praktičnom politikom, udružili su se s grupom novinara i u oktobru 1990. godine pokrenuli nedjeljnik Monitor. Time je ojačan demokratski emancipatorski crnogorski pokret, koji se spontano organizovao u više nezavisnih tokova.

Naziv Monitor izabran je zbog toga što ova latinska riječ ima klasično značenje opominjač, savjetodavac i ono iz kompjuterske ere – ekran na kojem se prate događaji i procesi. Monitor je savjetovao reafirmaciju evropskog identiteta Crne Gore (koju su AB-ovci bili usmjerili protiv vrijednosti evropske civilizacije), multikulturno, multietničko i multikonfesionalno otvoreno društvo u njoj. Nadahnut humanističkim i antifašističkim tradicijama evropske civilizacije, Monitor je bio antiratni, antinacionalistički borac za prava čovjeka i nezavisnost Crne Gore nakon raspada zajedničke države Južnih Slovena.

U sudski registar upisano je 76 osnivača, ali osnivački akt predvidio je još mjesec dana za pristupanje novih članova. Velikim brojem pažljivo izabranih osnivača htjeli smo da otežamo gebelsovskoj propagandi tadašnjeg režima da diskredituje list, što bi lakše učinila u slučaju malog broja osnivača. Prvi broj štampan je u Sarajevu u dvadeset hiljada primjeraka. List je, faktički, bankrotirao poslije prvog broja. Borba za preživljavanje vođena je iz broja u broj. Podržali su nas prijatelji iz svih krajeva Jugoslavije. Na primjer, devet brojeva koje smo štampali u Sarajevu, platili su naši prijatelji iz Dubrovnika i Sarajeva. Prvih nekoliko godina od osnivanja lista crnogorski independisti su, manje više, uspješno sarađivali. Monitor, Liberalni Savez i Socijaldemokratska partija imali su veliki broj zajedničkih prijatelja i sponzora. Među njima bio je i Stanislav Ćano Koprivica, jedan od osnivača Monitora. Ćano je procijenio da je to što radi i kako radi Monitor značajno i od početka proljeća 1991. do kraja proljeća 1994. značajnim sredstvima i na više načina pomogao je list. Bez te pomoći, list se, vjerovatno, ne bi stabilizovao i preživio. Iako je tiraž Monitora krajem 1994. bio veći od tiraža u Crnoj Gori svih beogradskih nedjeljnika zajedno, to je bilo mnogo manje od potreba lista. Novinari u redakciji i spoljni saradnici radili su za male honorare. Neki – besplatno, gotovo dvadeset godina. Pomagala nas je i dijaspora. Od raznih evropskih i američkih novinarskih asocijacija i fondacija za razvoj slobodnog novinarstva dobijali smo po koji kompjuter, reporterske diktafone, papir za štampanje lista. Krajem 1995. pomogla nas je i Evropska unija.

Represija i nasilje koje je sprovođeno nad Monitorom i njegovim novinarima oslabili su nakon rascjepa u DPS-u 1997. godine. Tada je došlo i do krize u listu. Pošto je od independista zavisilo ko će formirati parlamentarnu većinu, u independističkom pokretu, uključujući i redakciju Monitora, došlo je do podjele oko dalje političke strategije. Neki su to formulisali kao dilemu: demokratija, pa država ili država, pa demokratija. Osnivači Monitora smatrali su da nedjeljnik ne treba da se odrekne ni independizma ni demokratije, već da produži da pritiska vlast u dalje distanciranje od Miloševićevog nasljeđa i približavanje independističkim pozicijama.

Ipak, kritička oštrica lista je oslabila. Tome je doprinijelo nekoliko stvari. Utemeljitelj lista zadužen za saradnju sa redakcijom teško se razbolio. Uslijedilo je vrijeme NATO intervencije i moguća agresija Vojske Jugoslavije na Crnu Goru. Novi urednici smatrali su da treba da budu blaži prema režimu, sa mogućim motivima koje tada nijesmo naslućivali. Utemeljitelja lista izbrisali su iz impresuma, a njegove članke, kad im se nijesu sviđali, objavljivali su kao njegov lični stav i izborom naslova preusmjeravali poruke tekstova. Kada je vodeća independistička partija odbila da uđe u vladu, dodatno je oslabila kritička oštrica lista. Tiraž se smanjio četiri puta, s njim i uticaj. List je došao pred zatvaranje. Godine 2003. ponovo su rukovođenje i uređivačke poslove preuzeli oni koji su ga vodili prvih četiri godine po osnivanju. Posebnu ulogu u obnavljanju lista imao je glavni urednik – Esad Kočan. Bez vjere cijele redakcije u značaj Monitora i požrtvovanosti u njegovom obnavljanju, list bi, najvjerovatnije, prestao da izlazi. Monitor se vratio izvornoj koncepciji, da bude slobodan i angažovan. Vratili su se i čitaoci. Ideološki spor na temu ljevica – liberalizam, između glavnog urednika i autora ovog teksta produžava nesmanjenom žestinom.

Od referenduma, pritisak režima se pojačao. Sudskim kaznama koje su, po pravilu, desetinama puta iznad limita koje je preporučio Sud za ljudska prava u Strazburu, izloženi smo egzistencijalnoj prijetnji AB-ovaca. Zbog toga što ne zaboravljamo ono što se ne smije zaboraviti i što korupciju i organizovani kriminal ne priznajemo za demokratiju.

Pomenimo da je za skoro dvadeset godina jedan broj osnivača i novinara preminuo. Među njima su i dva stuba našeg lista – Ćano Koprivica i Miško Vukmanović.
OSNIVAČI, PRIJATELJI, REDAKCIJA

Osnivači Monitora (registrovani u sudu ili pristupili tokom nekoliko narednih nedjelja): Dr Dragiša Burzan, dr Janko Janković, Ranko Vukotić, mr Radomir Laković, mr Žarko Mirković, dr Miodrag Perović, dr Dušan Petranović, dr Zdravko Uskoković, dr Milan Vukčević, dr Staniša Ivanović, dr Vladislav Damjanović, dr Dragan Hajduković, dr Milan Martinović, dr Arsenije Vujović, dr Refik Zejnilović, dr Branko Rašović, dr Ljubiša Stanković, Vladimir Čejović, Milo Perović, Irfan Kurpejović, Velimir Vujović, Stanislav Ćano Koprivica, Stojan Cerović, Stanko Cerović, Dimitrije Krivokapić, Radun Mićković, Miodrag Vukmanović, dr Vukić Pulević, dr Ratko Orlandić, Radovan Lakić, Mihailo Mujo Đuranović, Sreten Asanović, dr Mira Samardžić, Vera Vučinić, Radomir Vulikić, Slobodan Brajović, Miodrag Kalezić, Predrag Mikan Đuranović, Rade Đuričković, Ratko Popović, dr Ilija Vujošević, Šeko Adžiomerović, Ratko Ivanović, Dragan Martinović, Bose Tatar, Milutin Radunović, Novica Samardžić, Mihailo Radojičić, Savo Jablan, Zoran Ljumović, Dragana Đuranović, Danica Vukotić, Rajko Vlahović, Nenad Nikaljević, Dimitrije Škuletić, Dragan Đerković, Predrag Popović, mr Zdravko Krivokapić, dr Radovan Martinović, dr Dragoljub Perović, Dragan Sekulović, Mihailo Vujošević, Branislav Pajković, Slobodan Franović, Vladimir Nikaljević, Vladan Đuranović, Stevo Vučinić, Marko Špadijer, Milka Ljumović, Slavko Perović, Žarko Rakčević, Žarko Jovanović, Vjera Jovanović, Ilija Čuljković, Branka Kovačević, Miloš Raičević, Zoran Mišurović, Miomir Rora Radević, Radojica Dakić, Sreten Radonjić, Veselin Popović, Drago Rašović, mr Pavle Jovićević, Velimir Vlahović, Jusuf Kalamperović, dr Mihailo Kuliš, Miloš Šuster, Božo Kovač, Dragan Barović, Brano Mirković, Jovana Popović, Josif Ljumović, Milutin Jovićević, Miodrag Krivokapić, Veselin Raspopović, Slobodan Dedić, Špiro Nilević.

Prijatelji i sponzori do kraja 1994 (kompletniji spisak objavićemo u drugoj ediciji): Slobodan Bobo Ćulafić, Dragan Pavićević, Čedomir Jovetić, Dragica Ponorac, Ramo Bralić, Rade Đuričković, Branka Hadžija, Milan Mrvaljević, Žarko Orlandić, Dragan-Purko Ivančević, Martin Pešalj, Baća Radović, Branko Aleksić, Novo Cerović, Vukašin Crnčević, Dragan Kapičić, Slobodanka Kapičić, Jovo Kapičić, Baro Mahmutović, Anđelko Kovačević, Miško Ivanišević, Vasko Milanović, Radivoje Orlandić, Željko Perović, Igor Popović, Velizar Radonjić, Milka Raspopović, Milenko Stefanović, Ivica Šapina, Boro Vukotić, Milorad Vukotić, Ćiro Vušanović, Miodrag Iličković, Milovan Janković, Svetozar Jovićević, Branko Lukovac, Slobodan – Bobo Mitrović, Dragan Perović, Milorad Popović, Mićo Orlandić, Blažo Orlandić, Radmila Vojvodić, Branislav Đaga Mićunović, Don Branko Sbutega, Milenko Radmilović, Ljiljana Raičević, Budo Čarapić, Božidar Zeković, Vojislav Rašović, Rasko Hadžiahmetović, Nela Dragović, Budo Barjaktarević, Zoran Vujošević, Rajko Vujičić, Vanja Popović, Milica Bošković, Zoran Rašović, Dušanka Vujačić, Stanka Radulović, Stefan Camaj, Miodrag Kalezić, Dragan Bajković, Miško Bulajić, Rale Burić, dr Ratko Perović, Zuvdija Hodžić, Mića Dautović, Predrag Đolević, Vojislav Vulanović, Maja Kaluđerović, Dragan Barović, Ferid Šarhinović, Boro Vučinić, Braco Špadijer, Ksenija Redžepagić, Mitko Pavlićević, Bobo Bogdanović, Ljiljana Miljanić, dr Žarko Mićović, Zoran Božović, Boro Zorić.

Prva redakcija: Velizar Brajović, Nebojša Čagorović, Esad Kočan, Krsto Mijanović, Dragan B. Perović, Miodrag Perović (v.d. glavnog urednika), Milka Tadić, Branko Vojičić, Đorđe Matović (grafički urednik). Članovi redakcije i stalni saradnici do kraja 1994 (kompletniji spisak objavićemo u drugoj ediciji): Stevo Batić, Gordana Borović, Luko Brailo, Danilo Burzan, Rajko Cerović, Stanko Cerović, Zdenko Duka, Draško Đuranović, Dragan Đurić, Ljubo Đurković, Miro Glavurtić, Željko Ivanović, Branko Jokić, Bojan Jovanović, Vladimir Jovanović, Zorka Kovačević, Tanja Knežević, Veseljko Koprivica, Milivoje Kovačević, Ljubeta Labović, Miljenko Jergović, Mladen Lompar, Jelena Lovrić, Željko Madžgalj, Igor Marojević, Beba Marušić, Mališa Marović, Pavle Mijović, Božidar Miličić, Vuk Minić, Ljubiša Mitrović, Dragan Nikolić, Nataša Novović, Boško Odalović, Olja Obradović, Srđa Pavlović, Darinka Pejović, Sreten Perović, Olga Perović, Branka Plamenac, Dragica Ponorac, Milan Popović, Mirjana Popović, Đorđije Radonjić, Radovan Popović, Slobodan Racković, Danilo Radojević, Mićo Radojević, Mihailo Radojičić, Šeki Radončić, Radovan Radonjić, Jovan Radovanović, Zoran Radulović, Zoran Raičević, Dino Ramović, Rifat Rastoder, Nebojša Redžić, Branislav Ribar, Radoslav Rotković, Ksenija Sekulić, Radmila Stojanović, Marko Špadijer, Darko Šuković, Vučić Tomović, Ivan Torov, Miodrag Vlahović, Seada Vranić, Dara Vučinić, Goran Vujović, Ranko Vujović, Miodrag Vukmanović, Dragoljub Vuković, Nadežda Vulanović. Sekretar redakcije: Nikolina Anđušić. Grafički urednici: Branko Gazdić, Željko Drašković, Ratko Mugoša, Saša Matović.

Miodrag Perović, Monitor

Comments»

No comments yet — be the first.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: