jump to navigation

Žeđ za novcem: Kako je u “uspješnom procesu privatizacije” prodata Crna Gora December 18, 2009

Posted by montenegrobojkot in Uncategorized.
Tags:
trackback

Žeđ za novcemEkonomska razglednica iz Crne Gore: U Skupštini Crne Gore traje rasprava o budžetu za narednu godinu. Predloženi budžet je represivan i sirotinjski, kaže opozicija. Ministar finansija Igor Lukšić brani Vladin prijedlog obećavajući da će u državnoj kasi biti dovoljno novca za plate. Dok nas ubjeđuje kako bi to trebali razumjeti kao uspjeh, o razvojnoj komponenti predloženog budžeta kaže: ,,Kapitalne projekte čiju smo realizaciju mogli odložiti za postkrizni period nijesmo obuhvatili Zakonom o budžetu”.
U Kombinatu aluminijuma je, ponovo, započeto potpisivanje ugovora između radnika i uprave o sporazumnom raskidu radnog odnosa, pošto je Vlada na račun KAP-a u ponedjeljak uplatila pet miliona eura. Konačan rezultat akcije dobrovoljnog odlaska iz fabrike biće, nadaju se u upravi, smanjenje broja zapošljenih za približno polovinu. Istovremeno, Skupština akcionara KAP-a usvojila je izvještaj o poslovanju za 2008. godinu. Gubitak od 57,9 miliona eura veći je od procijenjene vrijednosti kapitala akcionarskog društva.
Radnici nikšićke Željezare najavili su nove proteste ukoliko im do kraja radne nedjelje ne bude isplaćena oktobarska plata. Vlasnici Željezare na ime poreza državi duguju 7,5 miliona, dok je dug za struju veći od 4,5 miliona eura.
Proteste pred vladom najavljuju i radnici Duvanskog kombinata.
Nervoza se osjeća i na finansijskom tržištu. Zvaničnici Centralne i direktori komercijalnih banaka na sastanku udruženja razmjenjuju argumente, ali i uvrede. Manjak novca i njima podiže adrenalin.
SVE JE ISTO…: Moglo bi se, ovako, nabrajati u nedogled. Teška vremena u kojima se nalazi crnogorska ekonomija zamijeniće ubrzo – još teža. A navedeno je, ipak, sasvim dovoljno da se, novinarskim žargonom, odbrani naslov ovog teksta. Samo što on nije autorsko djelo dolje potpisanih novinara. Jednostavno, prepisali smo opremu teksta objavljenog u prvom broju Monitora (strana 12). Autor tog teksta, kolega Dragoljub Vuković citira Boža Kovača: ,,Crna Gora je čitavo poslijeratno vrijeme živjela na infuziji i njen ukupni nivo potrošnje više je bio određen kapitalnim transakcijama iz okruženja, nego njenim vlastitim doprinosima”.
I ništa se suštinski nije promijenilo od vremena kada je pripravnik Milo Đukanović zasjeo na kormilo Vlade Crne Gore do danas. Zato nas vlast sada pokušava uvjeriti da ovdašnji ekonomski problemi nijesu posljedica domaćeg neznanja i nerada, već smo, navodno, žrtve svjetske ekonomske krize. Zbog nje je izostao očekivani priliv novca iz inostranstva (sjetimo se: Crna Gora regionalni lider u stranim investicijama po glavi stanovnika). A stanje će se, kažu, popraviti čim oporavak globalnih ekonomskih tokova ohrabri investitore da Crnu Goru zatrpaju obećanim milionima i milijardama. To su one ,,kapitalne transakcije iz okruženja” pomenute u Monitoru iz oktobra 1990. godine.
Sličnosti tu ne prestaju. Pokazaće se da su u crnogorskoj ekonomskoj priči podudarnosti sve samo ne slučajnost.
Prvi broj Monitora Crna Gora je dočekala sa društvenim proizvodom većim od 2,5 hiljada dolara po stanovniku. Narednih desetak godina BDP je padao, do minimalnih 800 dolara ,,po glavi” u 1999. godini. Slovenci su, recimo, iste godine probili barijeru od 10.000 dolara po stanovniku.
Krajem prošlog vijeka, uz obilatu stranu pomoć, crnogorski BDP počinje da raste da bi tek prije koju godinu dostigao nivo iz ’90. prošlog vijeka. Trenutno je crnogorski društveni proizvod po stanovniku negdje oko 4,5 hiljada dolara. Nominalno, to je skoro dva puta više nego prije dvadeset godina. Suštinski, stvari izgledaju bitno drugačije. Ako, primjera radi, uzmemo prvi kurs euro-dolar (početak ’99.) i po tom odnosu valuta tadašnje dolare konvertujemo u današnje eure, doći ćemo do podatka da je crnogorski društveni proizvod 1990. i 2009. ostao približno isti.

RAČUNICA: Računicu potvrđuju i plate. Uoči raspada SFRJ prosječna plata u Crnoj Gori bila je veća od tadašnjih 750 maraka. Jesenas, zapošljeni stanovnik Crne Gore sa prosječnom platom prima nešto više od 450 eura. Prema kursu po kome su se 2002. godine marke mijenjale za euro to je – isti iznos. Ipak, stvarna kupovna moć tog novca danas je mnogo manja.

Krajem devedesetih, kao i sada, u Crnoj Gori je zvanično radilo oko 150 hiljada ljudi. Razlika je to što je početkom ’91. posao u Crnoj Gori tražilo 62 hiljade nezapošljenih. Sad – upola manje, iako Crne Gora ima 150 hiljada stanovnika više. Taj crnogorski presedan mogao bi da objasni samo neko od ideoloških tvoraca društvene i ekonomske tranzicije koji su zemlju preveli iz socijalizma u divlji kapitalizam, a njene resurse iz državnih u vlasništvo nove klase.

Kako smo potrošili vrijeme proteklo od prvog do današnjeg, 1.000-tog broja Monitora?
Uoči raspada SFRJ, Crna Gora je (jedina uz Sloveniju) bilježila spoljnotrgovinski suficit. Stvari su se promijenile.

POTOP I RASPRODAJA: Poletna vlast premijera Đukanovića potopila je devedesetih trgovačku flotu od 40-tak brodova Jugooceanije i Prekookeanske plovidbe koje su Crnoj Gori donosile godišnji devizni prihod veći od sto miliona tadašnjih dolara. Kada su ti brodovi rasprodati, sve skupa sa poslovnom zgradom Jugooceanije u Kotoru, prihod od te rasprodaje bio je manji od njihove godišnje zarade.

Valjalo je opljačkati crnogorske štediše. Prvo u državnim bankama (stara devizna štednja), potom kroz privatne piramidalne štedionice (gazda Jezda i mama Dafina). Morali su se uništiti zameci koji su prijetili da iz plemenskog, Crnu Goru prevedu u industrijsko društvo. Zato sada u cetinjskom Obodu raste korov. U fabričkom krugu Radoja Dakića se, umjesto građevinskih mašina, množe stambene zgrade čiji investitori očajnički traže kupce. Njih grade strani radnici sa uvezenom mehanizacijom. Samo su šljunak i voda naši. Na mjestu Marka Radovića nikao je tržni centar Delta. Duvanski kombinat, jednu od prvih crnogorskih fabrika, čeka ista sudbina. Sjeverno od Podgorice, lakše je pobrojati ono što je ostalo nego se sjetiti svega što su pojele godine ratova i pljačke.
Statistika kaže da je Crna Gora zemlja sa najvećom proizvodnjom aluminijuma po stanovniku. Stvarnost pokazuje – u ovdašnjim prodavnicama ne možete kupiti aluminijsku foliju za domaćinstva a da ona nije uvezena iz Italije ili Srbije. Crna Gora izvozi bukove i aluminijske trupce. Uvozi vodu, mlijeko, maslinovo ulje i med.

Nebo nad Crnom Gorom kontroliše se iz Beograda. Rasprodali smo zemlju, i počeli prodaju mora (privatizacije Arsenala, kupac Piter Mank). Privatizacija državnih preduzeća posebna je priča.

Ono što je bilo dovoljno malo da izmakne pažnji javnosti, a vrijedno – zbog nekretnina koje ima u posjedu (Zavod za urbanizam i projektovanje u Podgorici, HTP Piva iz Plužina, Ski Centar Bjelasica…), ili zbog prirodnog ili stečenog monopola na tržištu (Pomorski saobraćaj, ulcinjska Solana…) prešlo je za male pare u ruke familije i prijatelja. Najveća i najvrjednija crnogorska preduzeća iznijeta su na međunarodno tržište. Od prvog (Pivara Trebjesa – 1997.) do posljednjeg (Elektroprivreda, septembar 2009.), svaki je od tih poslova, na svoj način, bio praćen različitim sporenjima i kontroverzama dok su žurba i tajnovitost bile i ostale njihova zajednička karakteristika.

PREUZIMANJE: Tu se, ipak, mogu prepoznati makar dva modela. Bolji – kada se za kupca odaberu kompanije koje na tržištu imaju prepoznato ime i prezime: Interbruv, T-com, Daido metal… I gori: privatizacioni ugovori sa misterioznim of-šor kompanijama. Tako smo dobili ruševine umjesto ekskluzivnih hotela (As, Otrant…), regionalne simbole divlje gradnje (Avala), crne rupe koje prijete da usisaju crnogorsku ekonomiju (Prva banka, Kombinat aluminijuma)…

I Željezaru Nikšić, koja je poseban slučaj i za crnogorske prilike. Kompanija je do danas privatizovana tri puta. Prvo su iz Nikšića pobjegli predstavnici Rusmontstil-a, a potom i Midlend risors-a. I jedni i drugi su Željezarom upravljali i profitirali na državnim subvencijama dok nije došlo vrijeme da u nju nešto i ulože. Tada bi spakovali kofere i nestali. Gazdovanje je potom preuzeo MNSS, u čijem je bordu bila elita DPS-a i sestra premijera Đukanovića, Ana Kolarević. Sve govori da bi se priča mogla ponoviti još koji put.

To bi, uz već započetu nacionalizaciju jednom privatizovanog i gotovo potpuno uništenog Deripaskinog KAP-a, i simbolično označilo ekonomski povratak Crne Gore na mjesto odakle je krenula prije dvadeset godina. Nemoguće je tačno izračunati koliko su nam tu vožnju naplatili kormilar Đukanović i njegova posada. A da je mnogo – mnogo je.

Monitor

Comments»

No comments yet — be the first.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: