jump to navigation

Slobodan Pejović: Znate koji je to pritisak na mene, to je nevjerovatno, kada izađem u grad svaki drugi čovjek koji mi priđe kaže – pazi se, čuvaj se, ubiće te November 30, 2009

Posted by montenegrobojkot in Uncategorized.
Tags:
trackback

Gost intervjua ove nedjelje je Slobodan Pejović koji je među prvima progovorio i svjedočio o progonu Muslimana 1992. godine iz Herceg Novog, i javno osudio taj zločin.

Zbog toga mu je, u posljednjih 17 godina prijećeno, demolirana mu je imovina, a bio je i fizički napadan. Pejović, bivši policijski inspektor, komentariše početak suđenja za deportacije u Višem sudu u Podgorici, i ponavlja tvrdnje da ljudi iz tajne policije pripremaju njegovu likvidaciju.

RSE: Gospodine Pejoviću, u četvrtak je u Višem sudu u Podgorici održan glavni pretres o slučaju deportacije 79 državljana Bosne i Hercegovine iz Crne Gore u Republiku Srpsku 1992. godine. Nastavak je 3. decembra, a advokati optuženih govore da će taj postupak trajati jer se optužnica, kako oni kažu, nalazi na klimavim nogama. Pošto ste direktni učesnik, ali i svjedok tih događaja, da li očekujete pravdu za oštećene i njihove porodice?

Pejović: Samo djelimično očekujem jer nemoguće je u sadašnjim okolnostima i atmosferi koja vlada u Crnoj Gori da dođe do potpune pravde. Ključni ljudi koji su tada bili na vlasti oni su i danas na vlasti u Crnoj Gori. Pročitao sam danas u novinama izjavu jednog od okrivljenih tamo, otprilike bi bilo to to, ali to je samo sa zakašnjenjem od 17,5 godina. Trebali su to ranije da iznesu.

RSE: Mislite na optuženog Šljivančanina koji je rekao da mu je sa najviših adresa u MUP-u ’97. godine, čini mi se, nuđeno da preuzme odgovornost za deportacije, a da za uzvrat bude postavljen na čelo tajne policije u Podgorici? Mislite li da je takva izjava zakašnjela?

Pejović: Da. Mislim da jeste. Što je tek meni nuđeno kada je njemu nuđeno to.

RSE: Šta vam je nuđeno?

Pejović: Puno toga. Nuđeno mi je čitavno bogatstvo u materijalnom smislu. Bio bih bogat, ali bih bio nesrećan, ne bih se osjećao kao što se danas osjećam.

RSE: Ko vam je nudio te stvari, te funkcije?

Pejović: Isti ljudi koji su i njemu nudili, nudili su i meni.

RSE: Vi ste u više javnih istupa ispričali šta se ’92. dogodilo na području opštine Herceg Novi. Vjerujete li da su danas na optuženičkoj klupi zaista krivci ili, kako neki govore, žrtvovane osobe?

Pejović: Ne, sad baš da su žrtvovane. Ne može biti šef tajne policije u ono vrijeme žrtva. To je čovjek koji zna sve. On drži ključeve ovog procesa u svojim rukama. To je čovjek koji je dva puta, ne jedanput, gospodin Šljivančanin je pogriješio kada kaže da jedanput obaviještavaju Predsjednika države, predsjednika Vlade, Predsjednika parlamenta. Ne, ne. U ratnim uslovima u to vrijeme su se dvaputa obaviještavali ujutro i uveče. Ključni ljudi u svemu su šef tajne policije i šef javne policije, konkretno da kažem gospodin Bojović i gospodin Marković.

Oni su redovno obaviještavali državni vrh o svemu tome, e sada, prema nekim mojim informacijama, ja mislim da su tačne, ne znam, a vidjećemo na suđenju koje se nastavlja, da su određeni ljudi iz vlasti Crne Gore u stalnom kontaktu sa Boškom Bojovićem da nešto pregovaraju. Vidjećemo šta će ispregovarati, ali što je najgore u svemu tome, je da su ljudi ubijeni. Šta god oni radili tih ljudi više nema. Ja sam govorio i prije nekoliko godina dao sam izjavu dnevnom listu “Vijesti” što sam saznao iz krugova policije, da je policija jednog dana sav materijal uništila.

To sam ja rekao prije nekoliko godina i to bi ponovio i gospodin Šljivančanan, da je išao ka nekom sefu, da je gledao, da su kopali đe su ti podaci. I na kraju krajeva, đe je naredba depeša koju sam ja držao u mojim rukama od tadašnjeg ministra Unutrašnjih poslova Pavla Bulatovića. Đe je taj ključni dokument, taj materijalni dokaz. Znate koliko je takvih depeša u Crnoj Gori prolazilo? Između 40 i 50. Neka bude oko 40. Toliko najmanje, a više ih je bilo. Četrdeset primjeraka te naredbe depeše da se ti ljudi hapse sa tadašnjim potpisom tadašnjeg ministra Pavla Bulatovića. Nijedne nema niti kod sudije, niti kod tužioca, ništa. Kako nestade toliko primjeraka te jedne depeše.

“Vodi se rat protiv mene”

RSE: Da li se možete sjetiti ko je ’97. bio ministar Unutrašnjih poslova? O toj osobi govori i Šljivančanin u svom izjašnjavanju u optužnici.

Pejović: Tih godina je Maraš i mene kontaktirao preko jednog njegovog savjetnika koji je odavde. To je bilo u vrijeme rascjepa u DPS-u. Znam da je Maraš, čak sam imao i jedan razgovor s njim. Nudio mi je jedno mjesto.

RSE: Da li ste u međuvremenu vi dobili poziv za svjedočenje ili imate informaciju da ste na spisku onih koji će svjedočiti?

Pejović: Meni je tužilac koji vodi taj predmet rekao da sam je ključni svjedok tužilaštva.

RSE: Ali vas nijesu izvijestili kada biste mogli da se pojavite?

Pejović: Nijesu. Nije me interesovalo, a vjerovatno ću kada to odluči sudija, kada dobijem ja ću se odazvali i tada reći ono što sam javno izjavljivao u istrazi, ja sam jedini svjedok kojega su dvojica istražnih sudija saslušali.

RSE: Upravo zbog toga što ste o deportacijama govorili u javnosti vi danas imate ozbiljnih problema.

Pejović: Jeste. Ja sam to već javno iznio po novinama, a vidim juče je to demantovao šef Agencije za nacionalnu bezbjednost, ne znam koju nacionalnu bezbjednost, ali neka im bude tako, ali to je samo nastavak specijalnog rata koji se vodi protiv mene, evo 17 godina, pretežno tajne policije, ali i ove javne.

Vidite kakvu je izjavu dao Veljović u Tuzima, a kada se vratite unazad kakve su sve izjave ne potpisane ove policije davane protiv mene, oni jednostavno su između redova podsticali potencijalne napadače na mene. Govorili su – evo vam ga, radite od njega šta god hoćete. Da bi, evo, uhvatila ih je nerovoza pred ovo suđenje i vidite kakve izjave daju. Ovaj Marković, uopšte se ja na to ne obazirem. Ne mora to reći. Neće reći valjda ono što sam ja izjavio, a on zna da je to tačno.

Nijesam uplašen

RSE: Samo da podsjetimo javnost. Čelnici javne i tajne policije tvrde da vi pretjerujete i da oni nemaju informacije da je vaša bezbjednost ugrožena. Direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost vas je pozvao da mu saopštite imena osoba iz te službe koje navodno stoje iza napada na vas.

Pejović: Ako mi život nije ugrožen, zašto mi je vrhovni državni tužilac predložio mjere zaštite kao zaštićenog svjedoka. I to ne u jednom slučaju, nego u dva. Odbio sam onaj prvi. Odvojen od porodice u totalnoj izolaciji, odvojen od spoljenog svijeta i čak odlazak za Podgoricu iz mog grada. Ja sam odbio te mjere. Oni su onda predložili druge mjere u blažoj formi da se dogovore sa mnom.

Zvali su me juče, ali pošto sam bolestan nijesam mogao da pođem. Odakle podaci vrhovnom državnom tužiocu da je moj život ugrožen i predlaže mjere zaštite kao svjedoka i to prihvata komisija sastavljena od tri člana. Jedan je njen zamjenik, drugi je sudija Vrhovnog suda, a treći je šef antiterorističke jedinice, a oni to prihvataju. Prihvataju njene argumente. Odakle njoj podaci da sam ugrožen, ja joj to nijesam rekao.

Ja nikada u Crnoj Gori nijesam tražio zaštitu. Nikada je neću ni tražiti po cijenu života. Ja sam takav čovjek. Ali oni su sada u suprotnosti. Kažu da mi je život u opasnosti, da me treba zaštititi. Šef Agencije za nacionalnu bezbijednost i direktor Uprave policija kažu da ja pretjerujem, a ja sad ne znam đe je istina. Jedino znam da je istina da ja ne vjerujem ni jednom ni drugom. Mislim na javnu i tajnu policiju.

RSE: Recite mi iz vaše perspektive kao ključnog svjedoka, kao nekoga ko je učestvovao u događajima iz ’92. godine, koliko je Crna Gora daleko od samospoznaje da je odgovorna, pri tom mislim na institucije vlasti, za ono što se desilo? Koliko je svijest ljudi koji su u institucijama, odnosno na onim najvažnijim mjestima u vlasti zapravo sazrele da se suoče sa onim što su neki od njih ipak činili u tom vremenu?

Pejović: Na žalost, daleko. Čak mislim i predaleko. Mislim da je potpuno nemoguće kod tih ljudi izmijeniti svijest i suočiti sa prošlošću, odnosno suočiti ih sa tim. Ko je od njih javno izašao i izvinio se tim nesrećnim ljudima i njihovim porodicama? Niko. Prema tome, sve ovo što oni rade rade pod pritiskom međunarodne javnosti. Što se tiče domaće javnosti tu, na žalost, je vrlo malo. Crnogorskih intelektualaca je vrlo malo, sem čast nekim izuzecima, na čelu sa profesorom Popovićem, da ih ne nabrajam sve. Nema u Crnoj Gori svijesti o tome da se treba suočiti sa prošlošću. Crnom Gorom vlada strašan kukavičluk. Strah vlada Crnom Gorom. Poslije svih ovih napada na mene, poslije svih 17 godina ko će se usuditi, ako se ljudima u porodici tako potrefi jedan izuzetak, ja mislim da sam ja u pravu. Znate koji je to pritisak na mene. To je nevjerovatno. Kada izađem u grad izbjegavam… svaki drugi čovjek i svaki koji mi priđe kaže – pazi se, čuvaj se, ubiće te. To je strašno, to je jako teško, ali da ne pretjerujem.

RSE: Koliko vas je gospodine Pejoviću istina o kojoj govorite koštala? Da li ste uplašeni, razočarani ili je to neka druga vrsta pritiska?

Pejović: Uplašen nijesam sigurno. Ne bih radio ovo što radim. Razočaran, jesam donekle, ali opet mene ne izdaje nada. U ovom narodu ima onog slobodarskog, ali pomalo me iznenađuje koliko je Crna Gora neosjetljiva na tuđe patnje, na tuđe muke, pa su mi nekako ta osjećanja pomiješana. Zavisi od situacije, od dana do dana, nekad izgubim volju na sve, ovo emotivno kažem. Jer ovo isuviše dugo traje, a meni se čini da je ovo nastavak jednog mraka s početka devedesetih godina. Ja sam ipak optimista. Vidim izlaz iz svega ovoga i doći će on sigurno.

RSE: Da li nakon svega što vam se desilo ili što vam se događa ponekad pomislite da odete iz Crne Gore? Možda je to namjera onih koji vam prijete i koji vas napadaju.

Pejović: Da, da. Njima je bila namjera. Oni su mi nudili preko svojih posrednika, znam ja za igru, ali čini mi se da, koliko mi se sve ovo dešava, ne bih mogao živjeti van Crne Gore. Isuviše je puno volim, a čini mi se da bih uvenuo za par mjeseci i više ne bih bio ovaj čovjek. Po cijenu života riješio sam da ovdje ostanem do kraja.

RSE: Šta biste za kraj poručili onima koji su, uslovno rečeno, na vašoj strani, a kojih, kako kažete, nema puno u Crnoj Gori. Šta biste im poručili? Kako da se bore protiv onih koji o svemu trguju i pregovaraju?

Pejović: Kako? Da ima kažem da pođu mojim stopama. Možda bi to malo pretenciozno zvučalo, ali teško je to. Ne znam. Intimno znam što bih rekao, ali javno je teško to reći. Teško je kada se ljudi suoče sa problemima, ali malo više hrabrosti, malo više solidarnosti sa tim nesrećnim ljudima i sa nesrećema koje su nam se dešavale početkom devedesetih godina jer mislim da bez pravog suočavanja sa prošlošću ja ne vidim budućnost ovoga naroda i ove zemlje. Bez raščišćavanja, bez otkrivanja svih zločina koji su se desili na prostorima Crne Gore, a bilo ih je još, nije tu samo deportacija. Ja sam govorio i o tome šta je vojska radila, da je i paravojska boravila na ovim prostorima. Kažem, bez rasvijetljavanja svih zločina i izvođenja svih zločinaca, bez obzira kojeg su kalibra, na sud da odgovaraju, ova zemlja neće imati budućnost.

RSE

Comments»

No comments yet — be the first.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: