jump to navigation

Pejović: Kada budem dobio sudski poziv normalno da ću se odazvati, ukoliko budem u životu, a valjda ću biti November 27, 2009

Posted by montenegrobojkot in Uncategorized.
Tags:
trackback

slobodan-pejovic-1Krunski svjedok Slobodan Pejović nije se pojavio na glavnom pretresu optuženima za deportaciju bosanskih izbjeglica koje je crnogorska vlast 1992, izručila vojsci Radovana Karadžića. Razlozi su formalne prirode – Pejoviću još nije uručen sudski poziv.
,,Kada budem dobio taj poziv normalno da ću se odazvati, ukoliko budem u životu, a valjda ću biti. Pojaviću se i reći ono što godinama svjedočim – ponoviću pred sudijama, porotom, braniocima, tužiocima, okrivljenima, odgovoriću na sva pitanja. To je moja obaveza, ljudska, moralna”, kaže za na[ list bivši policijski inspektor koji je početkom devedesetih odbio da učestvuje u državnom zločinu nad ljudima koji su u Crnoj Gori prepoznali utočište.
Pejović je nezgodan svjedok za ovu vlast. Istraga je zaključena svaljivanjem krivice na policijske funkcionere od kojih pojedini tvrde da su samo radili po nalozima – odozgo. Prema optužnici, Boško M. Bojović, Milisav-Mića M. Marković, Radoje B. Radunović, Duško D. Bakrač, Božidar J. Stojović zvani Božo, Milorad M. Ivanović, Milorad D. Šljivančanin, Branko-Banjo Bujić i Sreten Lj. Glendža, izvršili su krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona SRJ.
Odbrana tvrdi da je istraga zaobišla ključne ljude. Advokat Branka Bujića Đorđije Ulićević je nakon hapšenja svog klijenta izjavio: ,,Svi svjedoci u istražnom postupku su predloženi da se ponovo saslušaju. Svi, osim Mila Đukanovića i Svetozara Marovića. A upravo je Đukanović ključna figura u ovoj priči, jer je bio šef izvršne vlasti”.
I Milorad Ivanović, jedan od optuženih, prozvao je državni vrh. ,,Opštepoznato je i laiku jasno da se radilo o mjeri naređenoj u vrhu crnogorske vlasti, koja je samo policijski sprovedena, od strane tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova i njegovih najbližih saradnika”.
Mnogi se danas, tobože, ne sjećaju lova na ljude koji je trajao skoro mjesec dana. Osvrćući se na svjedočenja bivših kolega, koje su učestvovale ili nijemo posmatrale hapšenja izbjeglica isporučenih Karadžićevim ubicama Pejović je u jednoj od ispovijesti za naš list kazao: ,,Svi sada pokušavaju da svale krivicu na dvojicu mrtvih ljudi – na Pavla Bulatovića i Damjana Turkovića. To je nepošteno. Neka je na njihovoj savjesti i na duši. Sad, kad je prigustilo, pominju Pavla Bulatovića, donedavno ga niko, osim mene, nije uzimao u usta. Ja sam o njemu govorio kad je bilo riječi o depeši i naredbi o hapšenju sa njegovim potpisom. Nijesam ulazio u to ko je njemu naredio, a on to nije samoinicijativno uradio, i njemu je isto neko naredio, zna se. Trebalo bi da to kažu njegovi saradnici i pomoćnici u državnoj i javnoj policiji, ali neće”.
Da još jednom podsjetimo ko je bio “gore”. Momir Bulatović je bio predsjednik a Milo Đukanović premijer Crne Gore. Risto Vukčević nalazio se na čelu Skupštine. Svetozar Marović je bio član Predsjedništva, a potpredsjednik Vlade za unutrašnju politiku, i direktno nadležan za kontrolu rada crnogorskog MUP-a, bio je Zoran Žižić. Tokom istrage niko ga nije ni pominjao. Za razliku od, kako smo već rekli, Pavla Bulatovića, nekadašnjeg ministra crnogorske policije koji je 2000. ubijen u jednom beogradskom restoranu.
Nikola Pejaković bio je zamjenik ministra policije Pavla Bulatovića. Nakon deportacije unaprijeđen je u prvog čovjeka MUP-a Crne Gore. Radoje Radunović je bio načelnik Službe državne bezbjednosti za Boku Kotorsku.
Vladimir Šušović bio je Vrhovni državni tužilac Crne Gore, a predsjednik predsjedništva SFRJ bio je Branko Kostić.
Pejović nije zaboravio ni druge užase o kojima se danas malo zna. ,,Ako se iko u ovoj državi bude ozbiljno bavio zločinima, možda će tragovi krvi, odvesti do jednog hercegnovskog ljekara koji je sa kalašnjikovom noću operisao. Postojala je paravojna grupa koja je, onako samoinicijativno, te nesrećne ljude noću odvodila iz kuća. Prvo bi ih opljačkali pa ih onda, neđe tamo, na koridoru smrti, na planinama Orijena, likvidirali. Broj im se ne zna, ne zna se ništa”, kazao je Pejović nedavno Monitoru.
Država ne prati, već brižljivo skriva tragove krvi, koji vode do njenih vrata. I uklanja tragove koji ukazuju na zločinačke otiske. Slobodan Pejović je ovih dana objelodanio da zna za plan da se i on ućutka. ..Određen je moj egzekutor, znam njegovo ime, a lično poznajem i visokog funkcionera Agencije za nacionalnu bezbjednost koji upravlja akcijom moje likvidacije”.
Nakon ove optužbe Pejovića je kontaktirao načelnik hercegnovske policije koji je tražio imena onih o kojima govori, ali je Pejović to odbio baš kao i ponudu, koja je uslijedila nakon desetak neotkrivenih napada na njega i njegovu imovinu – da se stavi u policijsku izolaciju. ,,Ne mogu da prihvatim da budem pod paskom policije na način na koji mi je to predočeno, jer je to primjereno osobama iz svijeta organozovanog kriminala, a ne običnom građaninu kakav sam ja”, izjavio je Pejović objašnjavajući da je ponuda Uprave policije podrazumijevala prekid kontakta sa svima. Osim toga Pejović kaže da ne vjeruje ni javnoj ni tajnoj policiji. Ne može mu se zamjeriti – brojni napadi na njega godinama ostaju nerasvijetljeni.
Akcija za ljudska prava nedavno je podsjetila su Pejovića nepoznate osobe dva puta pokušale da likvidiraju – 1992, kada je pucano na automobil u kojem se vozio sa suprugom i djecom, i godinu kasnije, kada je upućen na službeni put vozilom kojem su kočnice otkazale, jer su prethodno, prema ocjeni mehaničara, onesposobljene. Ni jedan od ovih napada nije istražen.
Pejoviću je više puta anonimno prijećeno smrću, a onda se ponovo prešlo u akciju. Od 2000. do 2004. automobil mu je uništavan četiri puta, što je Pejović uredno prijavljivao policiji. Niti jedan slučaj nije rasvijetljen.
Država se potrudila da mu stavi do znanja koliko cijeni njegovu ispovijest. U avgustu 2006, državni tužilac je uručio poziv Pejoviću za svjedočenje u istraži ratnog zločina deportacije bosanskih izbjeglica, tako što su specijalci pod punom opremom, maskirani, sat ispred ponoći, došli na njegova vrata da ga obavijeste o sjutrašnjem saslušanju.
Godinu kasnije Pejovića je napao sugrađanin Vuk Selić metalnom palicom. Pošto se Pejović odbranio, Selić je uhapšen. Istraga se odugovlačila, a nalogodavci nisu ni traženi. Selić je kažnjen uslovno.
Lani je mu je razbijen prozor kuće, zatim prozor automobila, a na sjedištu je zatekao poruku „minirano”. U septembru ove godine ponovo mu je demoliran automobil, a na vozačevom sjedištu ostavljen je lovački metak velikog kalibra. Prošlog mjeseca Pejović je ponovo zatekao razbijeno staklo na automobilu.
Svih ovih godina država ne ulazi u trag onima kojima je jedini cilj da zapuše usta Slobodanu Pejoviću. Niti joj je padalo na pamet da mu pruži zaštitu. Kada mu je konačno ponuđena, više je ličila na utamničenje čovjeka koji ne dozvoljava da padne mrak na nepočinstva odrađena pod državnim okriljem.
Bila je to poruka države da savjest i sjećanje u ovom društvu može da živi samo u izolaciji. Odgovor Slobodana Pejovića glasi – to ne mora biti tako.
Petar KOMNENIĆ, Monitor

Comments»

No comments yet — be the first.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: