jump to navigation

MUSEUM OF COMMUNISM – Ryszard Siwiec self-immolation November 27, 2009

Posted by montenegrobojkot in Uncategorized.
Tags: ,
trackback

 

 

U arhivu poljske Državne bezbjednosti (poljske udbe) istoričari-istraživači pronašli su crno-bijelu filmsku traku tragičnog samospaljivanja Poljaka Rikarda Siviecaa, zapis snimljen od strane tajnog agenta službe.

Rikard Siviec (Ryszard Siwiec, 07.03 1909 – 12.09.1968) poljski učitelj i bivši vojnik, bio je prva osoba koja je počinila samoubistvo u znak protesta protiv sovjetske invazije Čehoslovacke. Njegova smrt je prethodila poznatom samozaopaljivanju Jana Palaha.

Siviec, skromni računovođa iz provincije, strastveni uzgajivač peradi i zaljubljenik u skijanje, oprezno je pripremao svoj naum. Bio je oženjen, otac petero djece. Nikom nije moglo pasti na pamet što smjera. Još više, spalio se prije Jana Palaha, tako da mu ovaj nije mogao biti neka vrsta inspiracije, ali je Siviecov čin, sve do skora, ostao tajna, za razliku od Palahovog. Poljaci, a ni ostatak svijeta, o njemu nijesu ništa znali, sve do skora. A Siviec se nije spalio sam, u podrumu, ili duboko, u šumi. Do duše, zapalio se po sred šume, ali ljudske, pred čitavih sto hiljada svjedoka…

Noć prije nego što će krenuti da ostvari svoj naum, reći će supruzi da ide na službeni put, uobičajen, do obližnjeg mjesta, a zaputiće se pravo u Varšavu, na veliku proslavu završetka žetve, drevnog staroslovenskog običaja koji je, u novim, komunističkim prilikama, služio za slavljenje Sistema, Vođe, Uspjeha, Superiornosti, proleterskog jedinstva , SSSR, Brežnjevljevog genija… Tokom putovanja, supruzi će napisati oproštajno pismo.

Na onda najvećem varšavskom stadionu, namijenjenom za slične, velike, režimske proslave, postaviće se Siviec tačno naspram one svečane lože smještene na suprotnoj tribini stadiona na kojoj se nalazio, slaveći praznik sa svojim komunističkim dvorjanima, ondašnji Prvi sekretar ujedinjene radničke partije Poljske, Vladislav Gomulka. Stadion je bio pun kao šipak, svečarska atmosfera, a onda je Siviec planuo, kao barut. Ljudi su se oko njega u panici razbježali, pa onda zastali preneraženo se osvrćući , praveći, sa bezbjedne udaljenosti, krug oko njega.

Dok je gorio, uspio je da odgurne nekoliko ljudi koji su pokušali da ga ugase svojim sakoima. Uspio je i da brzo razbaca letke koje je sam, krijući pripremio, otkucavši ih na pisaćoj mašini, letke kojima objašnjava svoj čin protestom i izražavanjem stida što u okupaciji bratske Čehoslovačke učestvuju poljske trupe. Nekako su, na kraju, uspjeli da ga ugase, vidi se sa visoko uzdignutim rukama kako svoje poruke, vičući, sopštava okupljenima koji su u šoku, ne vjeruju sopstvenim očima umirem za to da ne bi umrla sloboda! A onda ga odvodi policija…

Voljom partije, čin koji se desio, prosto je izbrisan iz stvarnosti. Jednostavno, službeno se nije dogodio i pored toga što se odigrao na očigled kompletnog partijskog i državnog poljskog rukovodstva, pred desetinama i desetinama hiljada svjedoka, kamerama, novinarima, doplomatskim korom, istina je osuđena na zatvor, na bunker. Prosto, događaj je morao da nestane iz pamćenja, svemoćnoj i jedinoj partiji nikako nije odgovarao, jer taj čovjek koji gori, tamo preko puta, plamenovima koji ližu iz njega poručuje da parijski vrh nije i neće pobijediti, da ima opoziciju, da on, vatrom, prkosno izražava sve ono što tih čitavih sto hiljada prisutnih i koliko još onih van stadiona, ne smiju da kažu, makar još danas ne…

Nekolika dana kasnije Siviec će umrijeti od zadobijenih teških opekotina. Na rutinsko pitanje, da li ga nešto boli, ljekarima je odgovorio: „Ne osjećam nikakve bolove. Samo me bole obje ruke, lijeva od dizanja prilikom zaklinjanja, a desna od rukovanja sa onima pred kojima se te lažne zakletve polažu.“ Ova rečenica osvjetljava unutrašnjost Siviecove duše, njeno odbijanje da prihvati društvenu zajednicu svakodnevnih, brutalnih, očiglednih, bestidnih komunističkih laži, svakojakih i svakodnevnih racionalizacija, neistina one najgore vrste koje u samoj biti ponižavaju sve ljudsko u civilizovanom čovjeku, laži koja se ni u duboko katoličkoj Poljskoj, „od Boga nije stiđela, a od ljudi nije bojala“.

Naravno, svečanost na stadionu se nastavila kao da se ništa nije desilo. Policija je odmah o Siviecu lansirala priču kao o pijancu i psihopati koji se slučajno zapalio, na porodicu je vršen stalan pritisak, postala je meta ogovaranja, prijatelji su je napuštali, ostavljali, a ljekar, stvarni agent policije, nagovorio je Siviecovu suprugu na ćutanje o svemu što se dogodilo. U čitulji kojom je obavijestila javnost o sahrani, stajala je samo jedna rečenica: da je pokojnik umro nakon kratke i teške bolesti.

Promociji Božekove knjige o Rikardu Siviecu prisustvovao je i njegov sin, sada državljanin Kanade. „Prvi put sam saznao što se stvarno dogodilo na stadionu od jednog mog profesora koji mi je prišao u školi i rekao Čestitam ti, tvoj otac je bio veliki čovjek. Onaj kratki filmski zapis, odbio je da pogleda. „Vidio sam ga slučajno, kada ga je emitovala poljska televizijia, i neću nikad više.“ Oproštajno Siviecovo pismo , pisano u vozu, uručeno je supruzi tek nakon dvadeset godina, ostalo je, pod katancem šutnje, sačuvano u arhivi tajne policije.

Siviecu su, posthumno, dodijeljena visoka poljska i češka odlikovanja…

Dok ovo ispisujem, po mene dolaze ona dva potmula Miljkovićeva stiha:

Da li će Sloboda umeti da peva, kao što su robovi pevali o njoj…

Slavko Perović blog, Youtube

Comments»

No comments yet — be the first.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: