jump to navigation

Slavko Perović: Kad odu jednom naši staljini, kad ih pomete bojkot, hoće li i Crnogorcima, konačno, vrijeme početi da cuka? November 25, 2009

Posted by montenegrobojkot in Uncategorized.
Tags:
trackback

Česi su, prije neki dan, proslavili dvadesetogodišnjicu oslobođenja od komunizma. Stropoštao se komunizam, truo i kužan, pred očima više od milon Pražana koji su, novemra 1989-te, odlučili da ga jednostavno bojkotuju. Izašli su u savršenom miru na ulice, sa državnim zastavama, pjevajući himnu i patriotske pjesme, znajući da ne smiju biti nasilni, poručili su: onaj ko se usudi na nasilje nije naš, nego njihov!

Dva ogromna skupa, održana su tih dana: jedan na slavnom praškom trgu Sv. Vaclava, i drugi, na ogromnom platou jednog od najljepših praških parkova, Letnoj. Oni su porukom, sledili krv u žilama komunističkog vođstva.

Ne, varate se, poruka komunistima nije bila ni u riječima govornika koji su se smjenjivali, ni u pjesmi i skandiranju mase, onu krv sledila je nepokolebljiva odlučnost naroda, širila je atmosfera prijateljstva i zajedništva ljudi na trgovima i ulicama, atmosfera koja je govorila dosta ste nas lagali i jahali, nećete više!

Ta nepokolebljivost naroda spontano je pretočena u jedinstvenu muziku, pravu himnu češkog otpora i pobjede, u onaj zveket stotina hiljada svežnjeva ključeva koje su ljudi vadili iz džepova, zveckali njima držeći ih visoko iznad glave i tako poručivali komunistima odzvonilo vam je! Komunisti su shvatili da je ad hoc, na brzinu i preko noći stvoreni Građanski forum tek samo svojim pozivom, skoro bez ikakve oprganizacije, uspio da izvede na ulice toliku masu. A preko puta te mase stajale su: i vojska i policija i javna i tajna, i prvokatori, i tabadžije, i državna televizija i državni radio i državne novine i privatni interesi samog vrha državnog, partijskog  i policijskog aparata, stajala je moć koja je shvatila da je pred istinskim i iskrenim narodnim buntom potpuno nemoćna i da se mora predati.

Tako je to uvijek.

I predala se, žureći da predajom sačuva glavu pred narodnim gnjevom, vidjela je u predaji jedini način opstanka.

Pod pritiskom one milionske mase komunistički parlament izglasao je promjenu komunističkog ustava pa je tako dozvoljeno osnivanje političkih partija i građanskih udruženja. Isti parlament izglasao je jednoglasno (!) Vaclava Havela za prvog postkomunističkog predsjednika Čehoslovačke republike!

Sve je bilo gotovo za tili čas!

Letna je od vajkada omiljeno izletište Pražana, ima svoju dugu i zanimljivu istoriju. Prostor parka završava oštrom strminom koju dolje, čineći je svojom obalom, vjekovima umiva sveta češka rijeka Vltava.

Česima je Vlatava što je nekad Crnogorcima bio Lovćen: simbol trajanja i neprestane borbe za slobodu u nemilosrdnim vremenima.

E, na tom mjestu, tačno iznad Vltave, pruža se jedan od naljepših i najuzbudljivijih pogleda na Prag, na Grad koji se pred vama odmotava prema horizontu kao čudesni, drevni svitak na kojem su ispisane prastare tajne postojanja.

Pogled vam, sa desne strane, hvata Hradčane sa katedralom Sv. Vita, patrona svih Čeha i češke države.

Pred vama pravo, otvara se Pariška ulica, jedna od najljepših u Starom Mjestu koja se uliva u neopisivo lijepi Staromjestki trg, pun uzbudljivih priča i pripovijedanja. Staromjstki trg je, tačnije rečeno, nikad do kraja ispisani, uzbudljivi istorijski roman.

Sa lijeve strane parka nalazi Višegrad sa katedralom, mjestom krunisanja i stolovanja starih čeških kraljeva, savremenika onih naših, dukljanskih.

Jeste, tamo je u izmaglici i ogormni spomenik Janu Žiški, češkom nacionalnom heroju.

A dolje,  pod vama, vječno teče Vltava udijevajući se u vitke lukove krasnih praških mostova, poput srebrnog konca vođenog vještim prstima dok se nježno uvlači u tanke iglene uši.

Da, najsvečanija je Vltava tamo kod Karlovog mosta, najstarijeg i najljepšeg. Njime je slavni češki graditelj Petar Palerž da li vječno prstenovao Vltavu, vjenčajući tako ljepoticu s Pragom ili je lahko prebrodio onom uzvišenom, spiritualnom gotičkom arhitekturom, lukovima-koracima ovog mosta nad mostovima?

I tu dolje, tačno pod vama, još je jedan prekrasni most nazvan po češkom prosvetitelju Svatopulku Čehu, sami biser secesne češke arhitekture onog vremena.

Želim reći: ne morate puno znati o Česima, tek koliko najpovršniji turistički vodič, pa da shvatite kako se, simbolički, tu, na Letnoj, nalazite u samoj očnoj tački prelamanja svih silnica istorije češkog naroda. Sigurno su to znali i oni koji su odlučili da se, tačno na tom mjestu, nad Vltavom, nad Gradom, podigne ogromni spomenički kompleks u čast Josifa Visarionoviča Staljina!

Kažu da je Staljin sam zatražio od čeških “drugova” da mu se Čehoslovačka zahvali zbog toga što je oslobodio i “vratio” joj suverenost nakon njemačkog protektorata, odnosno brutalne okupacije. “Zahvalnost” su češki drugovi počeli da konkretizuju 1949. godine kada je položen kamen temeljac budućeg spomenika, ali je izgradnja počela tek 1952-ge.

Naravno, spomenik je, po samoj prirodi stvari, morao da bude u svemu naj. Bio je djelo češkog vajara Otokara Šveca, a priča kaže da je Švec namjerno partijskoj komisiji za odabir podnio predlog koji bi za svakog normalnog bio neprihvatljiv.

Ali, desilo se obratno. Partijska komisija koja je odlučivala o izabrala je Švecov predlog, a on je bio zaista strašan u svakom pogledu.

Samo postolje spomeničkog ansambla, jer se radilo o ukupno devet skulptura, bilo je visoko petnaest metara, široko dvanaest, a dugačko dvadeset i dva metra. Na takvom postolju stajao je spomenički ansambl visine narednih petnaest metara koji se sastojao od samostalne Staljinove skulpture koju slijede po četiri predstavnika četriju društvenih slojeva. Iza desne Staljinove nanizali su se u bareljefu predstavnici Rusa: radnik, naučnik, kolhoznik i crvenoramejac, a iza desne ruke predstavnici Čeha: radnik, zemljoradnik, novator i vojnik.

U postolje spomenika ugrađeni su kamenovi iz tridesetak najznačajnijih čeških gradova. Čak je ugrađen i jedan kamen donešen iz najstarije slovenske bazilike izgrađene na tlu Češke, ali i kamen iz najslavnije praške građevine, istorijske svetinje, čuvene praške Radnjice.

Na spomeniku je pisalo Češki narod svome oslobodiocu! U gradnju je bilo uloženo sedamnaest hiljada tona najkvalitetnijeg materijala uključujući najbolji češki mermer i sto četrdeset miliona kruna novca u protivvrijednosti deset hiljada ondašnjih automobila.

Bilo kako bilo naručilac, slavljenik i “oslobodilac” Josif Staljin nije dočekao svečano otvaranje spomenika, umro je marta 1953-će, ali će se sa gradnjom nastaviti. Spomenik će biti svečano otkriven 1955-te, no svečanost će biti puko partijsko odrađivanje, na njemu će govoriti trećerazredni komunistički funkcioneri. Već se kapiralo da je Hruščov nešto drugo, hvatao se novi priključak s Moskvom.

Onaj nesretni vajar koji je pomislio da će dimenzijama i planinama materijala te basnoslovnom cijenom projekta prevariti  komisiju pa je ona prevarila njega, dva mjeseca prije otkrivanja spomenika izvršio je samoubistvo.

Nakon Hruščovljevog tajnog referata postalo je jasno da se i estetski rugobni spomenik-planina mora ukloniti. Odlučeno je da se minira. Ta operacija obavljena je 1962-ge i trajala je dva mjeseca,  predstavljala je sistematski i planski zahvat ni malo lak zadatak. Svako snimanje i fotografisanje rušenja  bilo je strogo zabranjeno, prostoru se nije dozvoljavao nikakav pristup.

Materijal je završio u koritu Vltave, a od nekadašnjeg spomenika ostao je ogroman plato koji danas služi  za skejtovanje praškim tinejdžerima koji na svojim daskama izvode prave čarolije šepureći se tako, poput paunova, pred svojim curama.

U ogromnoj hali koja se nalazi ispod platoa je odmah, čim je oboren komunizam, otvoren veliki rok-klub, a odatle je počela svoj signal da emituje i prva privatna radio stanica u Češkoj duhovito nazvana Radio Staljin. Međutim, tehnički uslovi bili su loši vlažilo je, prokišnjavalo, danas je prostor prazan.

A gore, na platou, 1991-ve savremeni češki vajar Vratislav Novak postavio je pokretnu skulpturu ogromnog metronoma. To je uređaj sličan satu koji pomoću navijenog klatna, u izabranom taktu, održava stalan tempo i tako pomaže muzičarima prilikom vježbanja da ne zalutaju, da ne izgube ritam. Ovaj Novakov metronom na Letnoj simbilički je označio da je vrijeme, duboko zamrznuto u komunističkoj prevari, tog novembra 1989-te, Česima ponovo počelo da se kreće, da diše, da živi, da cuka.

Dok završavam ovaj tekst, mislim: kad odu jednom naši staljini, kad ih pomete bojkot, hoće li biti nekoga da na krovu onog simbola Zla, čuvene vile “Gorica”, poperi jedan sličan metronom, ne bi li ono klatno, dok se ritmično njiše, označilo kraj dobrovoljnog ropstva crnogorskog i objavilo na sve četiri strane svijeta da je i Crnogorcima, konačno, vrijeme počelo da cuka?

Slavkov NOTEBOOK

Comments»

No comments yet — be the first.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: