jump to navigation

Filip Kovačević: Ovih dana crnogorski režim podsjeća na ježa koji se, predosjećajući opasnost, savio u klupko i prema spolja okrenuo sve svoje bodlje November 24, 2009

Posted by montenegrobojkot in Uncategorized.
Tags:
trackback

Ovih dana crnogorski režim podsjeća na ježa koji se, predosjećajući opasnost, savio u klupko i prema spolja okrenuo sve svoje bodlje. Dešavaju se stvari koje su još prije godinu dana bile nezamislive. Diplomatske čarke između vrha crnogorske vlasti i pojedinih diplomatskih krugova ponovo se pojavljuju na udarnim stranicama nezavisnih medija. Čak i američka ambasada u Podgorici javno demantuje intervju-slavopojku, propagandno plasiranu u omiljenom DPS glasilu, i opovrgava stavove omiljenog prijatelja premijera Đukanovića. Time se, po pitanju Gelbarda, podudaraju stavovi ambasade i Ratka Kneževića. Nije li to više od slučajnosti? Izgleda da Kneževićevo pismo predsjedniku Obami nije ostalo nepročitano.

Dopunjava se i optužnica u Bariju. Idućih mjeseci oni koji se nalaze na toj optužnici, a ne štiti ih imunitet, moraće da se suoče sa Šelzijem. A sa njim i njegovim kolegama-tužiocima ni sam Berluskoni ne može da izađe na kraj. Ako italijanski tužilački aparat može da sruši jednog finansijsko-političkog mogula poput Burleskonija, kako ga je još davno, prije afera sa maloljetnicom i prostitutkama, prozvao Milan Popović, „su čim“ li će „naši“ izać’ na suđenje? Da nije bilo A2A „prihvatizacije“ Elektroprivrede, vjerovatni bi se već čuli disonantni tonovi i iz ambasade Italije u Podgorici. A nije rečeno ni da ih i ovako neće biti. U pitanju su malo veći interesi nego što je sudbina crnogorske oligarhije.

A jež se, sada već neprepoznatljiv u klupku bodlji, kotrlja dalje. Ima tu po jedna bodlja za svakog ko i dalje misli, ko promišlja drugačiju Crnu Goru uprkos bujicama propagandnih voda koje izazvaše sveopšti potop prava i pravde. Nije to ništa nepoznato. Oni koji se bave izučavanjem neslobodnih političkih sistema, znaju da je otpor političkoj promjeni direktno proporcionalan broju nepočinstava i zločina koje je dotični režim sproveo u dijelo. Hoće li vatra koja nam se sprema zahvatiti samo arhive određenih službi, ili će njeni jezici prošarati i teren, kao ranih devedesetih, zavisiće prije svega od toga kako se sama nova politička alternativa bude organizovala.

Iskustva ima, ne bi smjelo biti pogrešnih poteza. Ako znamo da je kec u rukavu vrha DPSDP-a upravo politika straha i nacionalnih podjela, alternativa treba da bude spremna da na ovu nametnutu agendu odgovori sa gnušanjem. I da sprovodi politiku slobode i uvažavanja svih. NATO militarizmu i aroganciji manjine nad većinom se mora reći odlučno ne. Nije da nema na planeti država koje osmišljavaju i sprovode emancipatorsku spoljnu politiku. I koje uručuju državne nagrade za kritičko mišljenje, a ne za udvorništvo. Njima se Crna Gora mora pridružiti. I biće tako, kada MIP bude vodila nova ekipa. Kao, naravno, i sve ostale resore u Vladi.

Životi crnogorskih građana moraju postati vrijedniji i važniji od hipoteka, crnih fondova i još crnje prošlosti nekoliko pojedinaca i njihovih klanova. Tu je, međutim, sadašnje stanje mnogo složenije nego što se to može učiniti na prvi pogled. Naime, mi na djelu nemamo samo jednopartijsku tiraniju. Problem je u suštini mnogo dublji, jer ovdje je u pitanju nešto više od političke neslobode. Nesloboda koja drži Crnu Goru kao zatočenika u podrumu civilizacije je na nivou bića tj. na nivou svakodnevne egzistencije. Sebičnost, drskost, prevrtljivost, podmuklost, nasilnost, karakterne osobine koje su omogućile političko etabliranje vladajuće elite korodirale su sve komponente društvenog sistema. Vide crnogorski građani da „umješni“ (rečeno u maniru Đukanovića ili dežurnog ideologa njegovog “univerziteta”) odnose pobjedu, dok ta ista ideologija na desetine načina reprodukuje stav da biti solidaran znači biti slab i da je biti siromašan znak neinteligentnosti. Duše, posebno mladih, podložnih uticajima “autoriteta“, pune se ovakvim rasuđivanjima primjerenim kamenom dobu. Time im se ne da da budu, ukida im se sopstveno biće, oduzima im se moć da traže i pronalaze, da stvaraju i da žive po svome. Ovakvo ropstvo nije samo partijsko, ono je ontološko.

Ništavilo ontološkog ropstva ima samo jedan lijek: istinu. Istina gradi i povjerenje i solidarnost. Istina je temelj hrabrosti i požrtvovanja. Istina otvara prostor slobode i čini budućnost mogućom. Istina pruža okvir za nadu, ali i za utjehu. Istupajući protiv ontološke tiranije u sopstvenim državama, i Havel i Kolakovski i Solženjicin jedini način borbe vidjeli su u posvjećenosti običnih građana istini u svakodnevnom životu. U crnogorskom slučaju danas to znači odbijanje učešća u farsičnim, namještenim izborima i neslobodnim političkim institucijama. Znači i odlučno suprostavljanje svakodnevnim nepravdama i šikaniranjima “moćnih.” Znači i formiranje alternativnih mreža i krugova. Znači i organizovanje ekonomskih bojkota, štrajkova i protesta.

Jedino tako se može udahnuti život u široki forum građanskog spasa. I stvoriće taj forum za ježa lisicu. Budimo realni, zna se, velik je i komplikovan to poduhvat, ali je i jedini koji je vrijedan truda.

Vijesti

Comments»

No comments yet — be the first.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: