jump to navigation

Filip Kovačević: Crna Gora daleko od „nedovršene demokratije“, a mnogo bliža „nedovršenoj diktaturi“ October 26, 2009

Posted by montenegrobojkot in Uncategorized.
Tags:
trackback

kovacRat diže i rat spušta zavjese u Selimovićevom romanu „Tvrđava.“ Roman o paklenoj degradaciji jedne korumpirane i nedemokratske političke zajednice i ne može da ima drugačiji kraj. Gdje očevi vladaju lažima i zločinima, tu su sinovi mrtvi. Takva zajednica nema budućnosti, osim kulta nasilja i smrti. Na lomači gori zdrav razum kada se istine jasne kao dan proglašavaju „ordinarnim lažima“. Onda je trebalo da se zapita da li je moralno to što predstavnici međunarodne zajednice u Crnoj Gori, a posebno onih država čiji su građani direktno oštećeni djelovanjem „duvanskih“ i drugih kartela, ne žele da javno opovrgnu tvrdnje premijera Mila Đukanovića?

Takav stav „uvaženih diplomata“ prema crnogorskoj javnosti pokazuje nemilosrdno (ili milo-srdno) potcjenjivanje demokratskog kapaciteta crnogorskih građana i implicira staru evropsku boljku etnocentričnog kolonijalizma prema Balkanu. Potomci nekadašnjih imperijalista za koje narodno predanje kaže da su razorili biosferu naših primorskih krajeva zarad brodovlasničkog biznisa i sada se ništa manje cinično odnose prema budućnosti crnogorske države. Time što u svojim izvještajima grade mitologiju o Crnoj Gori kao „nedovršenoj demokratiji,“ eurokratori pružaju ruku spasa i moralnog iskupljenja onima koji su Crnu Goru prvo osiromašili, pa sada rasprodaju u bescjenje.

Te vitaminske injekcije podrške jačaju šaroliku domaću oligarhiju, tajkune, tajkunice, a sada i već stasale mlađane tajkunčiće (od mila ka miljanu), obezbjeđujući im domaće i inostrane „pse-čuvare pod nadnicom i korisne idiote“ koji znaju kako omalterisati zatvorske zidove u vedro nebo i mirno more. U isto vrijeme kuju se teški okovi za onu trećinu građana Crne Gore koji žive na ivici bijede i čijim strahovima manipulišu pred svake izbore. Tako eurokratori svojim geopolitičkim cinizmom ojačavaju crnogorski nihilizam moći koji je radi opstanka na vlasti spreman da pervertira i potkopa bilo koju univerzalnu vrijednost, što i pokazuje njegov dugački dvadesetogodišnji marš agresije od Dubrovnika do Avganistana.

Što je potrebno da se desi pa da eurokratori javno priznaju da je Crna Gora daleko od „nedovršene demokratije“ i da je mnogo bliža jednoj „nedovršenoj diktaturi“? Da se ta diktatura malo više dovrši? Malo li je već nasilja u Crnoj Gori? Fizičko nasilje prema novinarima i radnicima, pravno nasilje u obrazovnom i zdravstvenom sistemu, psihološko nasilje kroz propagandnu djelatnost ministarstava i Dnevnika 2, strukturalno nasilje kroz nametanje eksploatatorskog ekonomskog sistema, intelektualno nasilje kroz glorifikaciju militarizacije i NATO imperijalizma, porodično nasilje onih čiji je život sistem obezvrijedio. Ili treba još?

I pored svega, međutim, u Crnoj Gori otpora ima. Postoje snage koje ne prihvataju jednopartijski apsolutizam i koje se suprotstavljaju nihilizmu moći. Znaju eurokratori da to nisu samo opozicione političke partije, od kojih neke i same prolaze kroz težak proces reformisanja i stasavanja za progresivno političko djelovanje, nego i krug nevladinih organizacija, sindikata, nezavisnih intelektualaca i slobodnih građana. Oni su u Crnoj Gori autentični zastupnici najhumanijih vrijednosti evropske civilizacije – jednakosti, pravičnosti, uvažavanja različitosti, solidarnosti. Gdje su oni u izvještajima eurokratora? I zašto im se otežava rad kroz saučesničko povezivanje sa režimom koji ih omalovažava i šikanira?

Imajući u vidu cinizam eurokratora i makijavelizam predstavnika SAD u Crnoj Gori, onih koji u puškama i oklopnim vozilima vide “važne elemente identiteta Crne Gore,” otvara se pitanje na koga zapravo crnogorski „progresivci“ mogu da računaju u svom poduhvatu demokratskog preobražaja Crne Gore. Pa, na same sebe i kreativnost sopstvenih političkih strategija, naravno.

Jedna od takvih političkih strategija koja ima potencijal da „izduši“ balon nihilizma moći je bojkot. Bojkot svih izbora i bojkot svih političkih institucija na svim nivoima. Odbijanjem učešća u procesima koji i prije nego što su otpočeli imaju jasno zacrtane pobjednike i gubitnike osvaja se prijeko potrebno političko-moralna dimenzija za izgradnju novih vrijednosti, za nove početke i za drugačije, nekorumpirane institucije. Bojkotom se cijeli sistem na kome počiva nihilizam moći obesmišljava jer je bojkot utemeljen u političkom prostoru koga taj sistem ne zna kako da kontroliše. Dva su tu aksioma. Lakše je „valorizovati“ neizlazak nego izlazak. I nema ni privida demokratije gdje je u sistemu samo jedna strana. Zbog toga se i pokrenula velika nervoza u strukturama vladajuće koalicije, razgalamili su se podizvođači Nečastivog i potekla bujica govora mržnje prema opoziciji. Ima li od toga veće potvrde da se treba držati bojkota čvrsto kao sidra u vrijeme velikih kiša o kojima piše Markes u „Sto godina samoće,“ i odolijevati svim prijetnjama, ucjenama, provokacijama i iskušenjima? Jedino tako u Crnoj Gori nećemo proživotariti još sto godina samoće bez demokratije. I pohod na Avganistan će biti njihov posljednji rat.

Vijesti, 26. oktobar

Comments»

No comments yet — be the first.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: